Bračna ljubav ne sastoji se samo u tjelesnom činu. Još manje u samom užitku. To je, na žalost, moguće i bez prave ljubavi, jer čovjek je sklon sebičnosti i samoživosti. Ne posjeduje potpun sklad duše i tijela sa svojim ljudskim određenjem. Zato može upotrijebiti, pa i zloupotrijebiti, drugu osobu za svoje vlastito zadovoljstvo kao prosto sredstvo a da je ne ljubi. A osoba ne smije biti sredstvo. Bračna ljubav nije ni sama tjelesna sklonost dviju osoba, ni ona sentimentalna zanesenost jednoga za drugo koja se toliko opisuje u filmovima, romanima, zabavnoj glazbi.
Bračna ljubav između muža i žene ne sastoji se ni u kakvim vanjskim činima, iskazivanjem nježnosti i uvjeravanjima. Ona je unutrašnji stav čovjeka, unutrašnja odlučnost biti u svemu jedno za drugo. Vanjski čini i riječi bez unutrašnje istine samo su predstava, gluma, hipokrizija. Oni su za osobu zapravo uvreda ako ne izražavaju nešto istinsko što se u srcu nosi.
I samo najintimnije bračno sjedinjenje muške i ženske osobe nije svrha samome sebi, već je ono izraz potpunog duševnog sjedinjenja, punog jedinstva i međusobnog predanja na život i smrt, nerazdvojnog stapanja dviju sudbina. Bog je začetnik te ljubavi i te zajednice života u ljubavi koja se naziva brakom.
Bračni život jest proživljavanje te ljubavi koja ima svoj izvor u Bogu. Svjesna međusobna ljubav muža i žene nalazi svoje utjelovljenje u novom biću koje izraste iz njihova ujedinjenog srca.