Kad ti Bog da zdravlje, a tvoji su dobro, čovjeku više ne treba

„Mora da je strašna gnjavaža u životu, doživjeti stotu, doživjeti stotu...“ pjevali su prije više od 40 godina Željko Bebek i „Bijelo dugme“. Je li stvarno tako? Naravno, većini ljudi zdravlje „presudi“ znatno ranije, rijetki su stogodišnjaci koji unatoč svemu žive život neopterećeni brojem godina koje „nose na leđima“. Jedna od takvih zasigurno je Marija Barišić, od prije 18 godina stanovnica Čilipa i majka župnika don Josipa Barišića kojem je pratiteljica i potpora cijelog svećeničkog života.

- Nisam opterećena godinama nivremenom do kada ću živjeti na ovom svijetu. Rad, molitva i vjera u život vječni daju mi snagu, ali isto tako i mirno ću do trenutka kada me Bog odluči uzeti k sebi. Mislim kako sam već davno ispunila svoje želje i da je sve u mom životu bila Božja volja, kaže slavljenica koja u nedjelju, 2. svibnja, navršava 100 godina.

Ipak, život nije mazio tetu Mariju, kako je pozdravljaju svi koji je poznaju. Rano ostavši bez supruga, život je posvetila djeci, a uz sina svećenika stalno je već više od 50 godina, od njegove prve župe u Vitaljini.

- S godinu i pol dana ostao sam bez zemaljskog oca, govori don Josip. Majka Marija mi je bila i otac i majka te nisam osjetio njegov nedostatak zbog brige moje vrijedne majke. Duh svoga oca kojeg nisam nikada upoznao u pravom smislu riječi uvijek sam osjećao u duhu svoje majke.

Ostala sama s djecom

Tete Marija rođena je 1921. kao jedno od desetero djece u obitelji Crnjak u Bugojnu. Supruga Nikolu upoznala je početkom Drugog svjetskog rata i u braku s njim rodila dvoje djece, kćer Anđelku, i sina Josipa u ratnom Zagrebu gdje su tad živjeli.

- Trudnoća sa sinom bila je posebno stresna. Doktor, zvao se Sokulić, mi je, iz ne znam kojih razloga, savjetovao čak i natjerivao neka prekinem trudnoću kako bi ostala živa. Kao žena i vjernica nisam niti pomišljala poslušati ga i namjerno izgubiti dijete. Potjerao me iz ordinacije rekavši da mu više nikad ne dolazim! Nedugo nakon toga rodila sam Josipa sasvim normalno, bez ikakvih napora, govori tete Marija.

Dolaskom partizana u Zagreb započinje novo poglavlje njenog života s djecom.

- Suprug je bio visokopozicionirani oficir u vojsci i morao je otići iz Zagreba pred partizanima. Prije odlaska došao je u stan i molio me neka uzmem djecu i idem s njim. Međutim, u to vrijeme s nama je živjela njegova majka koja je prebjegla u Zagreb. Nisam je željela ostaviti i odbila sam poći s mužem sigurna da ćemo se uskoro ponovno naći. Međutim, to je bio naš zadnji susret. Nikada nisam otkrila što se s njim dogodilo. Najvjerojatnije je stradao kao i brojni Hrvati u pokoljima na Bleiburgu ili Sloveniji. Nakon toga nisam mogla ostati u Zagrebu nezaštićena, pod stalnom prijetnjom i u strahu za sebe i djecu. Odlučila sam se vratiti u Bugojno, obitelji koja me prihvatila i s njima sam ostala sve dok Josip nije završio školovanje i postao svećenik.

BOSANKA U KONAVOSKOJ NOŠNJI

Put od Zagreba do Bugojna za tetu Mariju bio je, kako kaže, stalno na rubu života i smrti. Vodeći jedno dijete za ruku, a drugo noseći u naručju mijenjala je prijevozna sredstva od zaprežnih kola do stočnih vagona, a ponajviše je pješačila kako bi se domogla Bugojna i rodne kuće.

- Sjećam se događaja u Bosanskom Brodu kada sam iznemogla i gladna s djecom došla do župnog ureda i upitala imaju li mi dati što za jesti. Ponudili su nam pure i slatkog mlijeka. Nikad u životu nisam ništa slađe pojela! I danas osjećam taj okus u ustima i svaki put kada pripremam puru sjetim se Bosanskog Broda i svećenika koji nas je spasio.

- Dočekavši me u Bugojnu i videći djecu, moj otac je kao prorok, držeći mu ruku na glavi rekao za Josipa kako će on biti njegov mali svećenik. O tome nisam tad razmišljala, važno mi je bilo što smo "spasili glavu". Kasnije sam godinama redovito postila i molila da moj sin stvarno postane svećenik. Potaknula me na to molitva majke Alojzija Stepinca koja je isto činila za svoga sina.

Nakon završenog školovanja u Bugojnu, Dubrovniku, Zadru i Splitu, te mlade mise, don Josip dobiva svoju prvu župu.

- Odlučila sam nastaviti život sa sinom jer je i on to želio. Svećenički poziv nas je prvo odveo u Konavle, u Vitaljinu, u mjesto tad bez struje, vode, asfalta... Konavljani su nas odlično primili i tu sam se baš lijepo osjećala. Upoznala sam žene iz sela koje su me rado posjećivale, a ponekad me čak znale obući u njihovu nošnju. Zamislite mene Bosanku u konavoskoj nošnji! Nakon nekoliko godina u Vitaljini preselili smo se u Čaru na Korčuli. Meni je svugdje bilo dobro jer se lako prilagodim ljudima i mjestu u koje sam došla. U Čari mi je bilo najteže kad je Josip pošao sedam mjeseci u zatvor u Lepoglavu. Bilo je čak i straha od komunističkog sustava i ljudi koji su ga prijavili za nacionalizam i "neprijateljsko djelovanje". Ali molitva, krunica u ruci, vjera u Boga i dobri ljudi dali su mi snagu kako bi izdržala i dočekala sinov povratak.

Na stolu su redovito prirodni proizvodi iz vrta i kapljica domaćega vina, likera ili rakije

Privatni Album

NA PRVOJ CRTI OBRANE PELJEŠCA

Domovinski rat su majka i sin Barišić preživjeli u župi u Stonu, tada prvoj crti obrane Pelješca na koji je svakodnevno padalo na desetke, pa i stotine granata. Župni ured, tete Marija i njen sin bili su stalno na usluzi ponajprije vojnim, a potom i civilnim službama u mjestu.

- Nije bilo lako živjeti pod stalnom opasnošću od bombardiranja, ali moje misli su tad najviše bile u Bosni. Moja kćer Anđelka s mužem, sinom i kćeri ostala je u okruženju u Bugojnu. Zet Mijo bio je zarobljen u muslimanskom logoru, a unuk Josip sudjelovao je u borbama za probijanje neprijateljskog obruča. Čak je došla vijest kako je unuka Ivana poginula blizu svoje kuće. Hvala Bogu, to nije bila istina. Tjednima nismo znali ništa o njima. Anđelka i Ivana također su bile u zatvoru i kad su dobile priliku za dnevnu šetnju, iskoristile su šansu da pobjegnu. Probijale su se uglavnom kroz šumu kako bi se domogle sigurnog teritorija. Kada su javile da su žive i uspjele uz Josipovu pomoć doći do Stona, mogla sam odahnuti i zahvaljivati Bogu što ih je spasio.

Nakon Stona slijedila je služba ponovno na Korčuli, u Blatu.

- Hvala Bogu da sam imala priliku biti u Blatu u vrijeme proglašenja Blažene Marije Propetog Petković. Svugdje mi je bilo dobro i ne mogu reći gdje mi je bilo najbolje, kaže tete Marija. Kada ti Bog da zdravlje, kada su svi tvoji najmiliji dobro, što treba više! Naučila sam cijeli život raditi i mislim da me rad uz molitvu držao i još uvijek drži. Uvijek su u našu kuću ljudi dobrodošli svećenici i drugi ljudi odakle god bili. Kako ćeš ljude počastit ako nemaš kolača, torte, likera, sokova... Hvala Bogu, sve sam sama pripremala, a još i danas mogu dočekati i počastitisvakog tko dođe u našu kuću. Nije mi teško, ako treba, svaki dan praviti novi kolač, jer sam tako naučila. Volim vidjeti kako to rade i druge žene, ali i one su rado od mene tražile recepte.

U tete Marije sve biljke rađaju prve u selu

Privatni Album

Uvjerili smo se kako je vrt teti Mariji njena najveća razonoda. Iako joj je sto godina "na leđima" u vrtu "nema što nema". Za tetu Mariju govore kako u nje prve u selu dozrijevaju bob, grah, pomadore i drugo povrće.

- Moram svaki dan poć u vrt i po nekoliko puta. U vrtu i po kući uvijek ima posla. Hvala dobrim ljudima koji mi pomognu i traktorom uzoru doce, a iza toga je sve do nedavno bilo u mojim rukama. Dok budem mogla ja ću biti u vrtu jer se tu najbolje osjećam. Uživam gledati kako biljke rastu, brati plodove, dijeliti s onima koji nemaju i sa užitkom ih pripremati.

Rijetka je prilika razgovarati sa stogodišnjacima koji su u mnogo čemu još uvijek u dobroj snazi kako tijela, tako i duha. Naime, tete Marija još uvijek hoda bez štapa te se sama snalazi u svim osobnim i kućnim potrebama. U svakoj njenoj riječi vidljiva je zahvalnost Bogu na dosadašnjem životu te povjerenje i spremnost za ono što će doći.

Milošću vođen

"Moje je zvanje da Boga ljubim i da mu služim'' riječi su blaženoga Ivana Merza, a koje je don Josip Barišić uzeo za vodilju u životu. Već nekoliko godina u pripremi je knjiga, svojevrstan životopis don Josipa koja bi uskoro trebala biti predstavljena od Čilipa, preko Stona do Korčule.
- Knjigu pod nazivom "Milošću vođen" koju već dugo pripremam želio sam izdati 2017. godine za pedesetu obljetnicu svećeničke službe, kaže don Josip koji se predomislio i ipak pričekao stoti majčin rođendan.
- Njoj će biti posvećena moja knjiga! Majka mi je tako čvrsto utkana u život, a pogotovo u ovih 54 godine tihog služenja u svećeničkoj službi, tako da je najprimjerenije da ova knjiga ugleda svjetlo dana oko majčinog stotog rođendana. Mnogi će se pitati zašto sam nakon toliko godina svećeništva odlučio staviti na papir svoj životopis i sjećanja? Nikad nisam, kao što to mnogi čine, pisao osobni dnevnik. Sve je u knjizi izašlo "iz glave". Imam dobro pamćenje i još bistar um za pisanje. Isto tako sam siguran da ću već sutra, dan nakon tiskanja, sam sebi predbaciti: "Ispustio sam uvrstiti ovo i ono..." Hvala Bogu!

Izvor: https://dubrovacki.slobodnadalmacija.hr/dubrovnik/zupanija/konavle/stoti-rodendan-tete-marije-barisic-majke-cilipskog-svecenika-don-josipa-kad-ti-bog-da-zdravlje-a-tvoji-su-dobro-covjeku-vise-ne-treba-1095551

"40 dana za život", molitvena inicijativa za nerođenu djecu koja se provodi već nekoliko godina u cijeloj Hrvatskoj i cijelome svijetu, predstavljena je u našoj crkvi vjernicima nakon svete mise u nedjelju 28. veljače. Predstavljači, Kristina i Nikola iz Dubrovnika ovom prigodom okupljanima su približili postojanje i djelovanje akcije, potvrđenu s tisućama života djece koje su molitvom i anganžmanom kroz akciju živi, a prvi od njih, kako su kazali, ove godine kreću u školu. U društvu predstavljača bila je i djevojčica petog razreda osnovne škole Nikolina Vukas. Pored molitve ispred bolnica, akcijom se pomaže mladim majkama i obiteljima u rješavanju njihovih problema kako duhovno i pravno tako i materijalno.

Ispred crkve je potom upriličena prezentacija materijala inicijative kao i prikupljanje donacija.

Draga braćo svećenici i dragi vjernici,

novim uputama Stožera za civilnu zaštitu RH objavljenim 27. studenoga 2020. pozvani smo na dodatna ograničenja svog društvenog i vjerskog života. To se, kad smo mi vjernici u pitanju, osobito odnosi na činjenicu da na misnim slavljima može sudjelovati maksimalno 25 osoba i na zabranu zborskog pjevanja.

Ne iznenađuju nas ove nove epidemiološke mjere jer su slične ili još strože mjere već uvedene i u drugim zemljama Europske unije. Da će se ovo morati dogoditi govorio nam je i sve veći broj oboljelih, hospitaliziranih i umrlih sugrađana. Svi već poznajemo nekog bliskog tko je obolio od COVIDA-19, a među njima je i sve više onih koji su preminuli. Svima vama, a osobito onima koji se bore s bolešću ili gubitkom bližnjih izražavam svoju blizinu i kršćansko suosjećanje.

U evanđelju pronalazimo utjehu koja nam otkriva Kristovu blizinu u bolesti i patnji, ali i svjetlo koje pokazuje da je dobro jače od zla i da je život jači od smrti. Upravo zbog toga smo u trenutcima kušnje i izazova još više pozvani živjeti prema vrijednostima evanđelja, Bogu se utjecati u molitvi, njega ljubiti i služiti mu, boreći se ne za sebe nego za dobro drugoga, stavljajući na prvo mjesto služenje i ljubav prema bližnjima.

Neka nam ovo bude nadahnuće i u ovim trenucima u kojima se od nas traži da pokažemo svoju kršćansku ljubav i poniznost poštivajući epidemiološke mjere za sprječavanje i suzbijanje zaraze. Svjestan sam i sam da su te mjere ponekad nejasne, nedorečene ili nerazumljive. Ali, unatoč tome molim vas kao vaš pastir koji još uvijek ima odgovornost za ovu mjesnu Crkvu da zbog općeg dobra koje od nas u ovom trenutku traži određenu žrtvu, uložite maksimalan trud u poštivanju propisanih mjera i preporuka.

Osobito nas pogađaju ograničenja koja se odnose na euharistiju koja je vrhunac i izvor kršćanskog života. Misna slavlja koja su ograničena na samo 25 osoba ne mogu zadovoljiti potrebe onih koji na njima žele osobno sudjelovati. Mnogima će ta mogućnost biti uskraćena. Nije moguće ništa učiniti da to ne bude tako. Rješenje nije ni u umnažanju svetih misa jer su mnogi naši svećenici i onako već opterećeni velikim brojem misa. Zato svi moramo biti strpljivi. I ponizni.

Ovo se ponajprije odnosi na vas, dragi vjernici, kojima će biti uskraćeno jedno važno pravo, ali i dužnost za vaš kršćanski život. To je tim teže što se to događa u ovom vremenu došašća koje je, zbog naših narodnih običaja, lijepih adventskih pjesama i osobito vrlo posjećenih misa zornica kojima se pripravljamo za Božić, vrijeme posebne radosti. Nećete moći svi sudjelovati na misama u vašim crkvama, ali možete ponovo oživjeti Crkvu u vašim obiteljima obiteljskom molitvom kojom ostajete duhovno povezani i s Bogom i s Crkvom. U tome vam može biti od pomoći i izravni prijenos misnih slavlja preko radija, televizije ili na druge načine.

Svjestan sam da je za vas vjernike to velika žrtva. Neka ta žrtva bude naš adventski dar našem društvu, osobito najslabijima među nama čiji život ovisi o našoj odgovornosti i funkcioniranju zdravstvenog sustava. U toj žrtvi, koja pravu vrijednost dobiva kad je pretvorena u dar, možemo biti u duhu blizu tolikim kršćanima kojima je zbog različitih razloga mogućnost sudjelovanja na misi trajno uskraćena. Neka nam ova trenutna žrtva bude poticaj na još veću ljubav i čeznuće za euharistijskim Isusom.

Podsjećam vas da ste zbog ovih okolnosti oslobođeni od obveze osobnog fizičkog sudjelovanja na nedjeljnoj svetoj misi, ali i potičem sve one koji se nisu uspjeli ubrojiti među onih 25 da to s ljubavlju prihvate i sa zahvalnošću pretvore u euharistiju na drugačiji način.

Ovo, dakako, ima posljedica i za nas svećenike i naš način pastoralnog djelovanja u ovom vremenu u kojemu će zbog ograničenja euharistija biti uskraćena mnogim našim vjernicima.

Draga braćo svećenici, mi smo privilegirani jer svakoga dana možemo slaviti euharistiju. Činimo to imajući pred očima i u svojim molitvama sve one kojima će sljedećih tjedana biti uskraćena ta milost. Neka u našim mislima i molitvama budu osobito svi bolesni, zdravstveni djelatnici koji o njima brinu i koji su na kraju svojih snaga te svi oni koji u ovom vremenu imaju posebnu društvenu odgovornost i svojim radom doprinose funkcioniraju našeg društva.

Potrebno je da u ovom vremenu budemo posebno osjetljivi za potrebe vjernika koji su povjereni našoj pastirskoj brizi, ali i svih drugih ljudi koji nas trebaju. Pokažimo im blizinu putem poruka i telefonskih poziva. Posjetimo one koji nas zovu, podijelimo sakramente onima koji to traže, naravno držeći se svih potrebnih epidemioloških mjera, a ako je potrebno i osiguravši posebna zaštitna odjela. U duhu ove potrebe da budemo blizu svojim vjernicima i da im budemo potpora i ohrabrenje nećemo mijenjati našu raniju odluku o blagoslovu obitelji dok god nam to ne zabrane epidemiološke mjere.

Draga braćo svećenici, podsjećam vas da je prije svega na vama odgovornost i da vi morate naći način da se poštuje ograničenje da na misama može sudjelovati najviše 25 osoba. Ako se zbog bilo kojeg razloga nije moguće držati toga ograničenja, dužni ste otkazati misno slavlje.

Podsjećam da je misno slavlje, ali i sve druge pastoralne aktivnosti, potrebno otkazati i u svim onim situacijama u kojima postoji bilo kakva sumnja da ste osobno zaraženi ili ste bili u bliskom kontaktu sa zaraženom osobom.

Da biste osigurali poštivanje propisanih mjera molim vas da angažirate jednog ili više redara koji će vam pomoći oko držanja propisanih mjera: dezinficiranja ruku vjernika na ulazu, nošenja zaštitnih maski, držanja razmaka među vjernicima od 2 metra, kao i oko prozračivanja i dezinfekcije crkve i koji će, nakon što se okupi 25 vjernika, druge vjernike zamoliti da dođu na drugu svetu misu, ako je ima, ili da na misu dođu neki drugi dan. Ako je prikladno i izvedivo neka se vjernici unaprijed zapišu na koju misu će doći. Bilo bi dobro da iz pojedine obitelji na misi, naravno ako je to moguće, sudjeluje samo jedan član obitelji, koji tako postaje veza između župne crkvene zajednice i obiteljske crkvene zajednice.

Da bismo omogućili što većem broju vjernika da mogu sudjelovati na nedjeljnoj misi, odlučujem da sve mise koje ćemo slaviti subotom popodne trebaju biti s nedjeljnim misnim obrascima, čitanjima i propovijedi. Na svetim misama ne mogu pjevati zborovi, ali da bi one ipak bile svečane, što nam je osobito u važno ovom adventskom vremenu, predlažem da pjevanje i sviranje predvoditi zborovođa ili neka druga vična osoba.

Vrijeme došašća je i vrijeme za redovitu osobnu ispovijed. U ovim uvjetima nam neće biti moguće organizirati pokornička slavlja i organizirane ispovijedi po župama, kako to inače običavamo. Pokušajmo stoga svakoga dana barem pola sata prije svete mise, a ako je potrebno i više, vjernicima biti na raspolaganju za osobnu ispovijed, koju također trebamo imati u skladu s epidemiološkim mjerama.

Draga braćo i sestre, došašće ili advent je vrijeme liturgijske godine obilježeno strpljivom nadom u iščekivanju Gospodinova dolaska. Sa željom da nam i ovogodišnje došašće bude obilježeno tom strpljivom nadom u čekaju Gospodina koji nam dolazi na različite načine, ja vjerujem da je jedan od njih uobličen i u ova ograničenja koja nisu sebi svrha nego su zbog zaštite drugih, svima vam želim blagoslovljeno došašće i na sve zazivam Božji blagoslov i nebeski zagovor Blažene Djevice Marije, žene došašća, kao i naših svetih zaštitnika, sv. Vlaha i bl. Marije Propetog Petković.

U Dubrovniku, o Prvoj nedjelji došašća, 2020.

Vaš biskup

Mate

preuzeto sa stranica Dubrovačke biskupije 

Na blagdan sv. Dimitrija 26. listopada u kapeli u Gabrilima, koja je posvećena ovom svecu a nalazi se u župi sv. Nikole u Čilipima, dubrovački biskup mons. Mate Uzinić predslavio je misu s mještanima ove župe. S biskupom je koncelebrirao domaći župnik don Josip Barišić.

Osvrćući se na život ovog sveca iz prvih stoljeća kršćanstva, a jedan od vjernika je biskupa zamolio da im o tome govori, biskup je kazao kako ima dosta nepoznanica vezanih uz njega i njegov život. U njegovom životopisu kao da se miješaju dvije osobe koje bi možda obje mogle biti mučenici, kazao je biskup, a moguće je i da se radi o jednoj osobi, ali u različitim životnim kontekstima pa se onda glas o toj osobi drugačije razvijao i stvarale su se različite povijesti.

Tko je bio sv. Dimitrije?

Prema jednoj tradiciji riječ je o sv. Dimitriju, za kojeg naša tradicija kaže da je srijemski mučenik, iz vremena cara Maksimina. Na drugom mjestu se kaže da je to bilo za vrijeme Dioklecijanovih progona, da je on bio đakon koji je posluživao biskupa Ireneja, biskupa Sirmijuma koji je nakon Salome bio glavni grad na ovom području. Biskup je to povezao s podatkom da je iz tog mjesta i sv. Stošija (Anastazija), poznata mučenica, zaštitnica Zadra. Ona je ubijena na Božić, a slavi se polovicom siječnja kad prođe božićno vrijeme, no na njezinoj proslavi u Zadru zbog te činjenice se pjevaju božićne pjesme.

Vrlo vjerojatno je da su nakon razorenja Sirmijuma, dolaskom Avara i Slavena na ova područja, svečeve kosti bile prenesene u Solun, nastavio je biskup, i tamo se razvila drukčija tradicija, da je on mučenik iz Soluna, pa ga zato zovu sv. Dimitrije Solunski. Ta solunska verzija je od njega stvorila vojnika tako da ga istočne Crkve slikaju na konju, nešto poput sv. Jurja, ali nema zmaja ispred sebe. Grkokatolici objašnjavaju da se takva tradicija stvorila jer se sv. Dimitrije ukazivao kasnije vojnicima dajući im podršku u nekim borbama za pravdu, pa se tako stvorila ta tradicije. Biskup je to približio vjernicima usporedbom kako je i sv. Vlaho postao zaštitnik Dubrovnika iako nije živio u Dubrovniku, no došao je kad je gradu trebala pomoć.

Obrana svetih tekstova

U kapelici u Gabrilima, prema zastavi i oltarnoj pali, prisutna je tradicija sv. Dimitrija kao vojnika, primijetio je biskup. Naglasio je potom kako sv. Dimitrije nije vojnik u onom smislu kako mi gledamo vojsku, kao one koji se bore protiv nekoga, nego je on vojnik Isusa Krista, onaj koji se bori za širenje vrijednosti Isusa Krista i njegovog evanđelja.

Nadalje je biskup kazao kako je Sirmijum, danas Srijemska Mitrovica, dobila ime po sv. Dimitriju. Tradicija kaže da je mučeništvo podnio na taj način da su od njega rimski upravitelji i vojnici tražili da im preda svete spise, a to su vjerojatno bila liturgijska čitanja i s biblijskim tekstovima, a on to nije želio učiniti pa je zato bio osuđen na smrt i ubijen.

„Upravo njegovo zalaganje za obranu svetih tekstova, Biblije, je nešto što nam može i u ovom vremenu biti aktualno i staviti pred nas određeno pitanje“, istaknuo je taj detalj i svečevog životopisa dubrovački biskup. „Mi slavimo sv. Dimitrija koji je za te svete tekstove dao život, a dao ga je jer ga je prilagodio onom što piše u svetim tekstovima.“

Biskup je nadalje podsjetio na pročitane biblijske tekstove toga dana na misi. Uz psalam s odgovorom „Duša se moja uzda u Gospodina“ na misi je pročitan i ulomak iz Prve poslanice sv. Petra apostola gdje se kaže „ne bojte se“ i „budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama“, kazao je biskup.

Razmišljajući o tom odgovoru o obrazloženju nade, biskup je postavio nekoliko pitanja vjernicima: Kako ćemo znati odgovor, kako možemo znati odgovoriti zašto smo kršćani i zašto vjerujemo u Isusa Krista, ako nemamo Sveto pismo, evanđelja koja govore o Isusu Kristu? Ili kako ćemo to učiniti ako ih imamo a stoje nam negdje na polici u kući i skupljaju prašini? Ili kako ćemo imati taj odgovor ako dođemo u crkvu pa ne slušamo ta čitanja kojima se navješćuje Božja riječ, objava Isusa Krista? Kako ćemo mi obrazložiti nadu koja je u nama? Kako ćemo reći zašto smo kršćani? Kako ćemo reći što je ono što čini naše kršćanstvo drukčijim od drugim religija i zašto smo mi izabrali baš to? I osobito, kako ćemo moći to činiti ako se ne nadahnjujemo na evanđelju, ako se ne nadahnjujemo na Svetom pismo i ako ne otkivamo Isusa Krista, kako ćemo znati činiti to što trebamo činiti, 'blago i s poštovanjem, s dobrom savješću'?

Vrijednije je trpjeti čineći dobro nego zlo

To je sv. Dimitrije sve uspio, jer je čuvao sveta pisama, čitao ih i živio po njima, ustvrdio je biskup. I zato je razumio - a i mi bismo to trebali otkriti, a ako nismo trebamo to otkriti čitajući Sveto pismo, evanđelje, nadahnjujući se na njima - da je vrjednije trpjeti, ako je to Božja volja, čineći dobro nego čineći zlo, da nikad kao kršćani na zlo ne smijemo odgovoriti zlom nego uvijek u ljubavi i s ljubavlju.

I naravno da je on, a to trebamo i mi, otkrio značenje ovih rečenica koje smo slušali danas u evanđelju, o važnosti onog odreći se sebe da bismo prihvatili Krista i njegovu logiku, nastavio je dubrovački biskup te progovorio o shvaćanju križa. „Mi često križ shvaćamo kao patnju, kao problem, kao teškoću. Da, to jesu križevi, ali prihvatiti križ zapravo znači prihvatiti Božju volju sa sobom, svojim životom i svojom obitelji, ono što Bog želi da ja u konkretnom vremenu i prostoru činim i obogatim ovaj svijet i vrijeme. To je zapravo prihvaćanje onog trošiti svoj život u ljubavi i služenju, gubiti ga znajući da se samo ono što se izgubi, što se potroši u ljubavi i služenju može potpuno i zauvijek steći.“

Kako nam čitanje Svetog pisma pomaže?

Biskup je zaključio kako su to bila nadahnuća sv. Dimitrija, on je vidio vrijednost u tome i za tu vrijednost je, učeći iz te vrijednosti, dao svoj život, a u tome je vidio i pitanje za današnje vjernike vezano uz to kako se odnose prema Svetome pismu i „koliko ono doista oblikuje nas i naš život“.

Zatim je biskup Uzinić podsjetio vjernike kako je papa Franjo, prije nešto više od godinu dana, ustanovio Nedjelju Božje riječi, koja se slavi na treću nedjelju kroz godinu. Taj blagdan papa je ustanovio uz blagdan jednog drugog sveca s naših prostora, sv. Jeronima, koji je preveo Sveto pismo s grčkog i hebrejskog na latinski jezik, a kojem se slavila 1600. obljetnica smrti, pojasnio je. Tim blagdanom papa je želio „potaknuti nas katolike, to je problem osobito nas katolika, da se više otvaramo Svetom pismu, da više čitamo Sveto pismo, da u njemu otkrivamo doista Isusa Krista“. Ne samo evanđelja nego i cijelo Sveto pismo, dakle i Stari zavjet, sve to govori na svoj način o Isusu Kristu, dodao je te ustvrdio: „Posebnost našeg biti kršćani u odnosu na sve druge religije – i drugi su pozvani činiti dobro, ne činiti zlo, poštivati druge, živjeti po savjesti – je Isus Krist, vjera u Isusa Krista kojemu je Bog postao jedan od nas. Mi to ne možemo shvatiti bez evanđelja, bez Svetog pisma koje o tom govori.“

Papa nas poziva da otkrijemo Isusa Krista ponovno, kao katolici otkrivajući Sveto pismo i stavljajući ga u središte svoga života, rekao je biskup Uzinić te potaknuo vjernike da im Sveto pismo ne stoji, ako ga imaju, na policama „nego da navečer kao obitelj otvorimo Sveto pismo i pročitamo jedan ulomak zajednički i o njemu razmišljamo“. Kazao je i kako to možda ne mora biti neki ulomak Starog zavjeta koji je teže ponekad razumljiv, a kojega treba onda pomoći protumačiti svećenik ili neka druga stručna osoba. Na tom tragu je spomenuo i potaknuo kako bi bilo dobro da postoje skupine u kojima se zajednički čita, razmišlja i razgovara o Bibliji. Preporučio je vjernicima da doma svakako mogu uzeti čitati evanđelje, primjerice ono koje se čita u toj godini, a ove godine je to Evanđelje po Mateju, pa kao dio večernje molitve mogu u obitelji početi čitati, ulomak po ulomak. Uzeti jedan ulomak i početi otkrivati što im govori, osobno ali i kao obitelji. I tako usvajati evanđelje i oblikovati svoj život prema Božjoj riječi. Dodao je i kako je slično papa ponovio i na završetku godine sv. Jeronima, kada je ponovno napisao jedno pismo u kojem ponovo, osobito mladima, govori o važnosti čitanja i produbljivanja Svetog pisma, a zapravo i cijeloj Crkvi.

Zašto nam je potrebno Sveto pismo, osim što otkrivamo Isusa Krista?, tim pitanjem nastavio je biskup svoje promišljanje. „Ono nam pomaže otkriti Boga, kako bismo ga mogli ljubiti svim srcem, svom dušom, ali i svim umom. Važno je i umom spoznavati da bismo mogli umom ljubiti. Ono nam pomaže otkrivati i ljubiti Boga, ali nam pomaže i otkrivati samoga sebe, svoje poslanje, svoj način života, vrijednost onoga odreći se, koje nije nikad gubitak nego je uvijek dobitak.“ Za bolje prepoznavanje vrijednosti odricanja biskup je potaknuo okupljene da promisle o tome kada je njihova obitelj sretna i zadovoljna, te zaključio da je to onda „kad su svi spremni davati se, žrtvovati se“. Čim jedan to prestane, odmah se pojavi problem. A kako bi bilo kad bi se cijeli svijet shvatio i otkrio kao takav, dodao je. Tu nam također pomaže Sveto pismo koje nam otkriva da su nam svi ljudi braća i sestre.

Svi smo braća i Bog nas sve voli

Biskup je zatim spomenuo najnoviju papinu encikliku „Fratelli tutti“ koja, polazeći upravo od Biblije, od izvještaja o stvaranju, šalje poruku da smo svi - jer smo svi stvorenja Božja i svima nam je on otac, on je stvorio i mene katolika, i onog pravoslavca, i onog muslimana, i onog animista i onog ateista, sve nas je Bog stvorio - njegova djeca. Zašto bi on mene, zato što sam ja katolik, volio više negoli ono drugo dijete koje to nije, i koje nije imalo milost postati to što sam ja?, upitao se biskup te ustvrdio: Bog sve voli.

Još više od toga da smo svi Božja djeca, i da smo po tom Božji sinovi i kćeri i da smo jedni drugima braća i sestre, jest objava u Isusu Kristu, kazao je biskup Uzinić te pojasnio da se Krist „nije utjelovio u katolika, nije se utjelovio u kršćanina, ma nije se utjelovio ni u židova iako je bio židov, on se utjelovio u čovjeka“. „I svaki čovjek se može otkriti i prepoznati u njemu, u njemu može prepoznati svog brata, i po njemu sve ljude treba i mora prepoznavati kao braću i sestre, počevši od onih koji su nam najbliži“, dodao je dubrovački biskup.

Propovijed je završio citirajući evanđeosku zgodu kada neka žena iz mnoštva viče Isusu: Blago utrobi koja te rodila i prsima koje si sisao, na što je Isus odgovorio: Još blaženiji oni koji slušaju Božju riječ i žive je. Naravno da je Isusova majka Marija bila ona koja je slušala i živjela Božju riječ, rekao je biskup, ali nije ona jedina. Nju zato zovemo Blažena Djevica Marija. Ali je i sv. Dimitrije isto to napravio, i drugi sveci i mučenici. I oni su blaženi, i oni su sveti. I mnoga naša braća i sestre koji su ovdje prije nas živjeli i to se trudili činiti, također su sveti i blaženi, čega ćemo se prisjetiti za koji dan, podsjetio je biskup na smisao blagdana koji dolaze te dodao i kako ćemo molit za one koji to nisu još uspjeli.

Na kraju je poručio: „Ali ovo je važno otkriti kao našu zadaću, kao moju i tvoju zadaću. Svi smo mi pozvani na svetost. A način na koji to možemo postati doista jest slušati i čitati Božju riječ, a onda u skladu s njom i živjeti.“

Preuzeto sa stranica Dubrovačke Biskupije

Fotografije: Stijepo Brailo