l j e t a 2 0 2 1.

Po završetku Domovinskog rata, točnije 1998. Godine piturana je crkva svetog Nikole. Zub vremena, kako se običava reći, učinio je svoje na zidovima i otvorima. Otvore smo piturali 2005. Jako sunce nas je prisililo da ponovno zaštitimo prozore i vrata. Veličina naše crkve nam ne dopušta ni hlađenje ni grijanje. Upravo velike vrućine u ljetnim mjesecima su nas potakle da gornje prozore izmijenimo na način da se mogu iz crkve djelom otvoriti i omogućiti prozračivanje. Za zimsko smo razdoblje veći dio crkve prije nekoliko godina prekrili primjerenim tepisima koje ćemo po završetku radova osvježiti.

Iz razno raznih razloga i zidovi su došli u fazu kad ih treba urediti kako to zahtijeva soboslikarska profesija. Ogromna kvadratura i visina crkve zahtijevala je i velike pripreme. To je zahtijevalo ogromne skele za pituranje i izmjenu prozora. Bile su nam potrebne posebne dizalice. Divno je saznanje da smo dobili usluge od pojedinaca i poduzeća u svemu za što smo ih trebali. Bili su nam potrebni i restauratorska istraživanja, posebno u svetištu, da bismo u dogledno vrijeme i to učinili na slavu Božju a na ponos župi i vrijednim župljanima koji su predvodili, koordinirali i donirali ove poslove. Bilo je još većih i manjih poslova koje sada nije moguće sve navesti, što ćrmo učiniti po završetku radova.

Vjerojatno se pitate, a gdje ste slavili svetu misu i druge sakramente: krštenja, Prvu pričest, dvije krizme i dva vjenčanja Sve smo to slavili u predivnom amfiteatralnom ambijentu ispred crkve. A kroz tjedan molimo krunicu i slavimo misu svako večer u 18,30 pred Gospinom špiljom.

Po završetku radova na istim stranicama ćemo vas izvijestiti.

Galerija slika

Kad ti Bog da zdravlje, a tvoji su dobro, čovjeku više ne treba

„Mora da je strašna gnjavaža u životu, doživjeti stotu, doživjeti stotu...“ pjevali su prije više od 40 godina Željko Bebek i „Bijelo dugme“. Je li stvarno tako? Naravno, većini ljudi zdravlje „presudi“ znatno ranije, rijetki su stogodišnjaci koji unatoč svemu žive život neopterećeni brojem godina koje „nose na leđima“. Jedna od takvih zasigurno je Marija Barišić, od prije 18 godina stanovnica Čilipa i majka župnika don Josipa Barišića kojem je pratiteljica i potpora cijelog svećeničkog života.

- Nisam opterećena godinama nivremenom do kada ću živjeti na ovom svijetu. Rad, molitva i vjera u život vječni daju mi snagu, ali isto tako i mirno ću do trenutka kada me Bog odluči uzeti k sebi. Mislim kako sam već davno ispunila svoje želje i da je sve u mom životu bila Božja volja, kaže slavljenica koja u nedjelju, 2. svibnja, navršava 100 godina.

Ipak, život nije mazio tetu Mariju, kako je pozdravljaju svi koji je poznaju. Rano ostavši bez supruga, život je posvetila djeci, a uz sina svećenika stalno je već više od 50 godina, od njegove prve župe u Vitaljini.

- S godinu i pol dana ostao sam bez zemaljskog oca, govori don Josip. Majka Marija mi je bila i otac i majka te nisam osjetio njegov nedostatak zbog brige moje vrijedne majke. Duh svoga oca kojeg nisam nikada upoznao u pravom smislu riječi uvijek sam osjećao u duhu svoje majke.

Ostala sama s djecom

Tete Marija rođena je 1921. kao jedno od desetero djece u obitelji Crnjak u Bugojnu. Supruga Nikolu upoznala je početkom Drugog svjetskog rata i u braku s njim rodila dvoje djece, kćer Anđelku, i sina Josipa u ratnom Zagrebu gdje su tad živjeli.

- Trudnoća sa sinom bila je posebno stresna. Doktor, zvao se Sokulić, mi je, iz ne znam kojih razloga, savjetovao čak i natjerivao neka prekinem trudnoću kako bi ostala živa. Kao žena i vjernica nisam niti pomišljala poslušati ga i namjerno izgubiti dijete. Potjerao me iz ordinacije rekavši da mu više nikad ne dolazim! Nedugo nakon toga rodila sam Josipa sasvim normalno, bez ikakvih napora, govori tete Marija.

Dolaskom partizana u Zagreb započinje novo poglavlje njenog života s djecom.

- Suprug je bio visokopozicionirani oficir u vojsci i morao je otići iz Zagreba pred partizanima. Prije odlaska došao je u stan i molio me neka uzmem djecu i idem s njim. Međutim, u to vrijeme s nama je živjela njegova majka koja je prebjegla u Zagreb. Nisam je željela ostaviti i odbila sam poći s mužem sigurna da ćemo se uskoro ponovno naći. Međutim, to je bio naš zadnji susret. Nikada nisam otkrila što se s njim dogodilo. Najvjerojatnije je stradao kao i brojni Hrvati u pokoljima na Bleiburgu ili Sloveniji. Nakon toga nisam mogla ostati u Zagrebu nezaštićena, pod stalnom prijetnjom i u strahu za sebe i djecu. Odlučila sam se vratiti u Bugojno, obitelji koja me prihvatila i s njima sam ostala sve dok Josip nije završio školovanje i postao svećenik.

BOSANKA U KONAVOSKOJ NOŠNJI

Put od Zagreba do Bugojna za tetu Mariju bio je, kako kaže, stalno na rubu života i smrti. Vodeći jedno dijete za ruku, a drugo noseći u naručju mijenjala je prijevozna sredstva od zaprežnih kola do stočnih vagona, a ponajviše je pješačila kako bi se domogla Bugojna i rodne kuće.

- Sjećam se događaja u Bosanskom Brodu kada sam iznemogla i gladna s djecom došla do župnog ureda i upitala imaju li mi dati što za jesti. Ponudili su nam pure i slatkog mlijeka. Nikad u životu nisam ništa slađe pojela! I danas osjećam taj okus u ustima i svaki put kada pripremam puru sjetim se Bosanskog Broda i svećenika koji nas je spasio.

- Dočekavši me u Bugojnu i videći djecu, moj otac je kao prorok, držeći mu ruku na glavi rekao za Josipa kako će on biti njegov mali svećenik. O tome nisam tad razmišljala, važno mi je bilo što smo "spasili glavu". Kasnije sam godinama redovito postila i molila da moj sin stvarno postane svećenik. Potaknula me na to molitva majke Alojzija Stepinca koja je isto činila za svoga sina.

Nakon završenog školovanja u Bugojnu, Dubrovniku, Zadru i Splitu, te mlade mise, don Josip dobiva svoju prvu župu.

- Odlučila sam nastaviti život sa sinom jer je i on to želio. Svećenički poziv nas je prvo odveo u Konavle, u Vitaljinu, u mjesto tad bez struje, vode, asfalta... Konavljani su nas odlično primili i tu sam se baš lijepo osjećala. Upoznala sam žene iz sela koje su me rado posjećivale, a ponekad me čak znale obući u njihovu nošnju. Zamislite mene Bosanku u konavoskoj nošnji! Nakon nekoliko godina u Vitaljini preselili smo se u Čaru na Korčuli. Meni je svugdje bilo dobro jer se lako prilagodim ljudima i mjestu u koje sam došla. U Čari mi je bilo najteže kad je Josip pošao sedam mjeseci u zatvor u Lepoglavu. Bilo je čak i straha od komunističkog sustava i ljudi koji su ga prijavili za nacionalizam i "neprijateljsko djelovanje". Ali molitva, krunica u ruci, vjera u Boga i dobri ljudi dali su mi snagu kako bi izdržala i dočekala sinov povratak.

Na stolu su redovito prirodni proizvodi iz vrta i kapljica domaćega vina, likera ili rakije

Privatni Album

NA PRVOJ CRTI OBRANE PELJEŠCA

Domovinski rat su majka i sin Barišić preživjeli u župi u Stonu, tada prvoj crti obrane Pelješca na koji je svakodnevno padalo na desetke, pa i stotine granata. Župni ured, tete Marija i njen sin bili su stalno na usluzi ponajprije vojnim, a potom i civilnim službama u mjestu.

- Nije bilo lako živjeti pod stalnom opasnošću od bombardiranja, ali moje misli su tad najviše bile u Bosni. Moja kćer Anđelka s mužem, sinom i kćeri ostala je u okruženju u Bugojnu. Zet Mijo bio je zarobljen u muslimanskom logoru, a unuk Josip sudjelovao je u borbama za probijanje neprijateljskog obruča. Čak je došla vijest kako je unuka Ivana poginula blizu svoje kuće. Hvala Bogu, to nije bila istina. Tjednima nismo znali ništa o njima. Anđelka i Ivana također su bile u zatvoru i kad su dobile priliku za dnevnu šetnju, iskoristile su šansu da pobjegnu. Probijale su se uglavnom kroz šumu kako bi se domogle sigurnog teritorija. Kada su javile da su žive i uspjele uz Josipovu pomoć doći do Stona, mogla sam odahnuti i zahvaljivati Bogu što ih je spasio.

Nakon Stona slijedila je služba ponovno na Korčuli, u Blatu.

- Hvala Bogu da sam imala priliku biti u Blatu u vrijeme proglašenja Blažene Marije Propetog Petković. Svugdje mi je bilo dobro i ne mogu reći gdje mi je bilo najbolje, kaže tete Marija. Kada ti Bog da zdravlje, kada su svi tvoji najmiliji dobro, što treba više! Naučila sam cijeli život raditi i mislim da me rad uz molitvu držao i još uvijek drži. Uvijek su u našu kuću ljudi dobrodošli svećenici i drugi ljudi odakle god bili. Kako ćeš ljude počastit ako nemaš kolača, torte, likera, sokova... Hvala Bogu, sve sam sama pripremala, a još i danas mogu dočekati i počastitisvakog tko dođe u našu kuću. Nije mi teško, ako treba, svaki dan praviti novi kolač, jer sam tako naučila. Volim vidjeti kako to rade i druge žene, ali i one su rado od mene tražile recepte.

U tete Marije sve biljke rađaju prve u selu

Privatni Album

Uvjerili smo se kako je vrt teti Mariji njena najveća razonoda. Iako joj je sto godina "na leđima" u vrtu "nema što nema". Za tetu Mariju govore kako u nje prve u selu dozrijevaju bob, grah, pomadore i drugo povrće.

- Moram svaki dan poć u vrt i po nekoliko puta. U vrtu i po kući uvijek ima posla. Hvala dobrim ljudima koji mi pomognu i traktorom uzoru doce, a iza toga je sve do nedavno bilo u mojim rukama. Dok budem mogla ja ću biti u vrtu jer se tu najbolje osjećam. Uživam gledati kako biljke rastu, brati plodove, dijeliti s onima koji nemaju i sa užitkom ih pripremati.

Rijetka je prilika razgovarati sa stogodišnjacima koji su u mnogo čemu još uvijek u dobroj snazi kako tijela, tako i duha. Naime, tete Marija još uvijek hoda bez štapa te se sama snalazi u svim osobnim i kućnim potrebama. U svakoj njenoj riječi vidljiva je zahvalnost Bogu na dosadašnjem životu te povjerenje i spremnost za ono što će doći.

Milošću vođen

"Moje je zvanje da Boga ljubim i da mu služim'' riječi su blaženoga Ivana Merza, a koje je don Josip Barišić uzeo za vodilju u životu. Već nekoliko godina u pripremi je knjiga, svojevrstan životopis don Josipa koja bi uskoro trebala biti predstavljena od Čilipa, preko Stona do Korčule.
- Knjigu pod nazivom "Milošću vođen" koju već dugo pripremam želio sam izdati 2017. godine za pedesetu obljetnicu svećeničke službe, kaže don Josip koji se predomislio i ipak pričekao stoti majčin rođendan.
- Njoj će biti posvećena moja knjiga! Majka mi je tako čvrsto utkana u život, a pogotovo u ovih 54 godine tihog služenja u svećeničkoj službi, tako da je najprimjerenije da ova knjiga ugleda svjetlo dana oko majčinog stotog rođendana. Mnogi će se pitati zašto sam nakon toliko godina svećeništva odlučio staviti na papir svoj životopis i sjećanja? Nikad nisam, kao što to mnogi čine, pisao osobni dnevnik. Sve je u knjizi izašlo "iz glave". Imam dobro pamćenje i još bistar um za pisanje. Isto tako sam siguran da ću već sutra, dan nakon tiskanja, sam sebi predbaciti: "Ispustio sam uvrstiti ovo i ono..." Hvala Bogu!

Izvor: https://dubrovacki.slobodnadalmacija.hr/dubrovnik/zupanija/konavle/stoti-rodendan-tete-marije-barisic-majke-cilipskog-svecenika-don-josipa-kad-ti-bog-da-zdravlje-a-tvoji-su-dobro-covjeku-vise-ne-treba-1095551

"40 dana za život", molitvena inicijativa za nerođenu djecu koja se provodi već nekoliko godina u cijeloj Hrvatskoj i cijelome svijetu, predstavljena je u našoj crkvi vjernicima nakon svete mise u nedjelju 28. veljače. Predstavljači, Kristina i Nikola iz Dubrovnika ovom prigodom okupljanima su približili postojanje i djelovanje akcije, potvrđenu s tisućama života djece koje su molitvom i anganžmanom kroz akciju živi, a prvi od njih, kako su kazali, ove godine kreću u školu. U društvu predstavljača bila je i djevojčica petog razreda osnovne škole Nikolina Vukas. Pored molitve ispred bolnica, akcijom se pomaže mladim majkama i obiteljima u rješavanju njihovih problema kako duhovno i pravno tako i materijalno.

Ispred crkve je potom upriličena prezentacija materijala inicijative kao i prikupljanje donacija.

Draga braćo svećenici i dragi vjernici,

novim uputama Stožera za civilnu zaštitu RH objavljenim 27. studenoga 2020. pozvani smo na dodatna ograničenja svog društvenog i vjerskog života. To se, kad smo mi vjernici u pitanju, osobito odnosi na činjenicu da na misnim slavljima može sudjelovati maksimalno 25 osoba i na zabranu zborskog pjevanja.

Ne iznenađuju nas ove nove epidemiološke mjere jer su slične ili još strože mjere već uvedene i u drugim zemljama Europske unije. Da će se ovo morati dogoditi govorio nam je i sve veći broj oboljelih, hospitaliziranih i umrlih sugrađana. Svi već poznajemo nekog bliskog tko je obolio od COVIDA-19, a među njima je i sve više onih koji su preminuli. Svima vama, a osobito onima koji se bore s bolešću ili gubitkom bližnjih izražavam svoju blizinu i kršćansko suosjećanje.

U evanđelju pronalazimo utjehu koja nam otkriva Kristovu blizinu u bolesti i patnji, ali i svjetlo koje pokazuje da je dobro jače od zla i da je život jači od smrti. Upravo zbog toga smo u trenutcima kušnje i izazova još više pozvani živjeti prema vrijednostima evanđelja, Bogu se utjecati u molitvi, njega ljubiti i služiti mu, boreći se ne za sebe nego za dobro drugoga, stavljajući na prvo mjesto služenje i ljubav prema bližnjima.

Neka nam ovo bude nadahnuće i u ovim trenucima u kojima se od nas traži da pokažemo svoju kršćansku ljubav i poniznost poštivajući epidemiološke mjere za sprječavanje i suzbijanje zaraze. Svjestan sam i sam da su te mjere ponekad nejasne, nedorečene ili nerazumljive. Ali, unatoč tome molim vas kao vaš pastir koji još uvijek ima odgovornost za ovu mjesnu Crkvu da zbog općeg dobra koje od nas u ovom trenutku traži određenu žrtvu, uložite maksimalan trud u poštivanju propisanih mjera i preporuka.

Osobito nas pogađaju ograničenja koja se odnose na euharistiju koja je vrhunac i izvor kršćanskog života. Misna slavlja koja su ograničena na samo 25 osoba ne mogu zadovoljiti potrebe onih koji na njima žele osobno sudjelovati. Mnogima će ta mogućnost biti uskraćena. Nije moguće ništa učiniti da to ne bude tako. Rješenje nije ni u umnažanju svetih misa jer su mnogi naši svećenici i onako već opterećeni velikim brojem misa. Zato svi moramo biti strpljivi. I ponizni.

Ovo se ponajprije odnosi na vas, dragi vjernici, kojima će biti uskraćeno jedno važno pravo, ali i dužnost za vaš kršćanski život. To je tim teže što se to događa u ovom vremenu došašća koje je, zbog naših narodnih običaja, lijepih adventskih pjesama i osobito vrlo posjećenih misa zornica kojima se pripravljamo za Božić, vrijeme posebne radosti. Nećete moći svi sudjelovati na misama u vašim crkvama, ali možete ponovo oživjeti Crkvu u vašim obiteljima obiteljskom molitvom kojom ostajete duhovno povezani i s Bogom i s Crkvom. U tome vam može biti od pomoći i izravni prijenos misnih slavlja preko radija, televizije ili na druge načine.

Svjestan sam da je za vas vjernike to velika žrtva. Neka ta žrtva bude naš adventski dar našem društvu, osobito najslabijima među nama čiji život ovisi o našoj odgovornosti i funkcioniranju zdravstvenog sustava. U toj žrtvi, koja pravu vrijednost dobiva kad je pretvorena u dar, možemo biti u duhu blizu tolikim kršćanima kojima je zbog različitih razloga mogućnost sudjelovanja na misi trajno uskraćena. Neka nam ova trenutna žrtva bude poticaj na još veću ljubav i čeznuće za euharistijskim Isusom.

Podsjećam vas da ste zbog ovih okolnosti oslobođeni od obveze osobnog fizičkog sudjelovanja na nedjeljnoj svetoj misi, ali i potičem sve one koji se nisu uspjeli ubrojiti među onih 25 da to s ljubavlju prihvate i sa zahvalnošću pretvore u euharistiju na drugačiji način.

Ovo, dakako, ima posljedica i za nas svećenike i naš način pastoralnog djelovanja u ovom vremenu u kojemu će zbog ograničenja euharistija biti uskraćena mnogim našim vjernicima.

Draga braćo svećenici, mi smo privilegirani jer svakoga dana možemo slaviti euharistiju. Činimo to imajući pred očima i u svojim molitvama sve one kojima će sljedećih tjedana biti uskraćena ta milost. Neka u našim mislima i molitvama budu osobito svi bolesni, zdravstveni djelatnici koji o njima brinu i koji su na kraju svojih snaga te svi oni koji u ovom vremenu imaju posebnu društvenu odgovornost i svojim radom doprinose funkcioniraju našeg društva.

Potrebno je da u ovom vremenu budemo posebno osjetljivi za potrebe vjernika koji su povjereni našoj pastirskoj brizi, ali i svih drugih ljudi koji nas trebaju. Pokažimo im blizinu putem poruka i telefonskih poziva. Posjetimo one koji nas zovu, podijelimo sakramente onima koji to traže, naravno držeći se svih potrebnih epidemioloških mjera, a ako je potrebno i osiguravši posebna zaštitna odjela. U duhu ove potrebe da budemo blizu svojim vjernicima i da im budemo potpora i ohrabrenje nećemo mijenjati našu raniju odluku o blagoslovu obitelji dok god nam to ne zabrane epidemiološke mjere.

Draga braćo svećenici, podsjećam vas da je prije svega na vama odgovornost i da vi morate naći način da se poštuje ograničenje da na misama može sudjelovati najviše 25 osoba. Ako se zbog bilo kojeg razloga nije moguće držati toga ograničenja, dužni ste otkazati misno slavlje.

Podsjećam da je misno slavlje, ali i sve druge pastoralne aktivnosti, potrebno otkazati i u svim onim situacijama u kojima postoji bilo kakva sumnja da ste osobno zaraženi ili ste bili u bliskom kontaktu sa zaraženom osobom.

Da biste osigurali poštivanje propisanih mjera molim vas da angažirate jednog ili više redara koji će vam pomoći oko držanja propisanih mjera: dezinficiranja ruku vjernika na ulazu, nošenja zaštitnih maski, držanja razmaka među vjernicima od 2 metra, kao i oko prozračivanja i dezinfekcije crkve i koji će, nakon što se okupi 25 vjernika, druge vjernike zamoliti da dođu na drugu svetu misu, ako je ima, ili da na misu dođu neki drugi dan. Ako je prikladno i izvedivo neka se vjernici unaprijed zapišu na koju misu će doći. Bilo bi dobro da iz pojedine obitelji na misi, naravno ako je to moguće, sudjeluje samo jedan član obitelji, koji tako postaje veza između župne crkvene zajednice i obiteljske crkvene zajednice.

Da bismo omogućili što većem broju vjernika da mogu sudjelovati na nedjeljnoj misi, odlučujem da sve mise koje ćemo slaviti subotom popodne trebaju biti s nedjeljnim misnim obrascima, čitanjima i propovijedi. Na svetim misama ne mogu pjevati zborovi, ali da bi one ipak bile svečane, što nam je osobito u važno ovom adventskom vremenu, predlažem da pjevanje i sviranje predvoditi zborovođa ili neka druga vična osoba.

Vrijeme došašća je i vrijeme za redovitu osobnu ispovijed. U ovim uvjetima nam neće biti moguće organizirati pokornička slavlja i organizirane ispovijedi po župama, kako to inače običavamo. Pokušajmo stoga svakoga dana barem pola sata prije svete mise, a ako je potrebno i više, vjernicima biti na raspolaganju za osobnu ispovijed, koju također trebamo imati u skladu s epidemiološkim mjerama.

Draga braćo i sestre, došašće ili advent je vrijeme liturgijske godine obilježeno strpljivom nadom u iščekivanju Gospodinova dolaska. Sa željom da nam i ovogodišnje došašće bude obilježeno tom strpljivom nadom u čekaju Gospodina koji nam dolazi na različite načine, ja vjerujem da je jedan od njih uobličen i u ova ograničenja koja nisu sebi svrha nego su zbog zaštite drugih, svima vam želim blagoslovljeno došašće i na sve zazivam Božji blagoslov i nebeski zagovor Blažene Djevice Marije, žene došašća, kao i naših svetih zaštitnika, sv. Vlaha i bl. Marije Propetog Petković.

U Dubrovniku, o Prvoj nedjelji došašća, 2020.

Vaš biskup

Mate

preuzeto sa stranica Dubrovačke biskupije