Naš svetac zaštitnik, Sveti Nikola, jedan je od onih kojeg se gotovo najviše štuje u cijelom rimokatoličkom svijetu, a 40-tak gradova i 14 država svijeta nosi njegovo ime te su ga uzeli za svoga zaštitnika. Pored toga Sveti Nikola omiljen je svetac u Pravoslavnoj, Anglikanskoj i Evangeličkoj tradiciji.

Rođen je u gradu Patari u Maloj Aziji, u pokrajini Liciji u 3. stoljeću od bogatih roditelje koji dulje vrijeme nisu mogli imati djece, pa su od Boga izmolili malog Nikolu. Ime je dobio po stricu, biskupu u Miri. Nažalost njegovi roditelji ubrzo umiru i Nikola ostaje sam.

Nikola postaje svećenik želeći širiti ljubav i dobrotu. Uskoro mu umire stric, biskup Mire i svi misle da će ga Nikola naslijediti. No, on skroman i u strahu od te časti bježi u Palestinu gdje živi samačkim životom. Vraća se nakon nekoliko godina upravo kad umire biskup, nasljednik njegova strica. Ovaj puta nije mogao izbjeći te postaje biskup Mire. Od tada noći provodi moleći, a dane pomažući nevoljnima i šireći vjeru.

 te ga nazivamo zaštitnikom djece.

U svom životu uvijek se borio protiv nepravde i za ljubav prema bližnjemu u kojem je prepoznavao Boga. Iscrpljen pokorom i poslovima umire 6. prosinca 327. godine te je pokopan u Miri, gdje se i danas nalazi sarkofag u koji je nekoć bilo položeno njegovo tijelo. Zbog turskih osvajanja tijelo mu je preneseno u talijanski grad Bari gdje se i danas nalaze njegove relikvije.

Neobična za svoje vrijeme, Nikola je živio dug život. Za razliku od većine svetaca u ranoj Crkvi, on nije umro mučeničkom smrću. On je jedan od prvih post-biblijskih svetaca, a smatrao se svetim i prije nego je Crkva počela službeno kanonizirati svece

Mnoga i ljepotom i mladošću svojih kćeri, da tako zaradi. One su se pomolile Bogu, da ih izbavi od toga zla i spasi njihovu čast i poštenje.

Sv. Nikola nekako je doznao za tu odluku nesavjesnog oca pa uzme vrećicu, napuni je zlatnicima, umota u platno i, prišuljavši se noću potajno do kuće, ubaci zamotane zlatnike kroz prozor. Otac onih djevojaka začudio se, kad je ujutro našao tako veliki novac. Vidjevši kako je svota dovoljna, čak i prevelika da časno uda jednu kćer, opremio je i dade joj miraz. To se dogodi i po drugi put; nađe, jednog jutra i drugu vrećicu sa zlatnicima. Spremi on i srednju kćer. Dalje priča ima dva kraja:

A kad je i to bilo gotovo, sve mu je nešto govorilo, da će onaj dobrotvor i po treći put doći pa ga je u zasjedi čekao nekoliko noći. I doista, baš kad sv. Nikola ubaci svoj dar i za najmlađu kćer, skoči otac, stigne neznanca i prepozna u njemu Nikolu. Unatoč zaklinjanju neka šuti, sretni otac je razglasio po cijelom mjestu radosnu vijest.

Drugi kraj priče ide ovako: Nikola je vidio da ga otac djevojaka čeka, pa se domislio, popeo na krov i zlatnike ubacio kroz dimnjak. Kako su se na otvorenom ognjištu sušile čarape, zlatnici su pali u njih, i od tuda dolazi stavljanje poklona bilo u čarape ili čizmice, i Sveti Nikola koji poklone spušta kroz dimnjak.

Njegovo darivanje siromasima obilježeno je njegovim kanonskim simbolima tri zlatne kugle, tri zlatnika ili tri vreće novca. Stari običaj darivanja tri naranče ili zlatne jabuke za djecu na blagdan Svetog Nikole su podsjetnik na tri zlatne lopte.

Sveti Nikola se između ostalog često prezentira kao zaštitnik djece.

Priča se da se troje djece su izgubili nakon igranja. Kao je dolazila noć djeca su došla do osvijetljenog dućana zlog mesara. Zakucali su na vrata mesnice i rekli mu da su bili umorni, gladni i izgubljeni. Upitali su mesara mogu li ući unutra nešto pojesti i spavati. Mesar je pristao. Čim su djeca ušla u dućan, mesar ih je izrezao na komade i ubacio u veliku posudu za preradu mesa. Sedam godina kasnije, govori se u legendi, Sveti Nikola se pojavio pred mesarom i čudotvorno opet oživio djecu iz posude. Djeca su se vratila svojim roditeljima živa i zdrava. Od tada je Sveti Nikola zaštitnik djece, a često se prikazuje kako blagosivlja djecu u bačvi u spomen na ovaj događaj.

Mnoge priče okružuju porijeklo Svetog Nikole kao svecu-zaštitniku pomoraca i mornara pa stoga mnogi pomorci drže sličicu ili kipić sveca u svojim brodskim prostorima i mole se njemu za teška vremena. S time je povezan njegov lik često prikazan sa simbolima sidra, broda ili valova kao što je primjer u našoj Crkvi sv. Nikole u Čilipima. Mnogi gradovi u svijetu imaju Svetog Nikolu kao svog zaštitnika. Između ostalih tu su Amsterdam - Nizozemska, Baranquilla - Kolumbija, Limerick – Irska, Liverpool - Engleska, Napulj – Italija, Bari – Italija i mnogi drugi. Francuska ima daleko najviše gradove i sela imenovanih u čast našega sveca. A naš dekanat ima tri župe kojima je Sveti Nikola zaštitnik.

Sveti Nikola, pod tvojom ćemo zaštitom živjeti sve dok budemo imali snage davati takve ljude koji će stupati tvojim stopama odričući se vlastite udobnosti i koristi da bi učinili sretnima druge. A naše štovanje takvih velikana bit će jamstvo sretnije budućnosti.

Nikša Kovačić

Bartol Braica

Stipe Županović

Matko Kukuljica

Bruno Županović

Niko Grbić

Marko Grbić

Antun Pendo

Luka Novak

Katarina Drobac

Paula Bronzan

Domagoj Bokšić

Nikša Car

Ivo Županović

Konavle su najjužnije područje Hrvatske države. Prostiru se od mjesta Obod (Župa Cavtat) do rta Oštro na Prevlaci (Župa Vitaljina) i na sjeveru do brdovitih dijelova Župe Stravča koji graniče se Bosnom i Hercegovinom.

Konavle imaju rodno polje, zemlju i brojne izvore vode. Stanovnici se bave uglavnom poslovima vezanim uz turizam te poljoprivrednom proizvodnjom, uzgojem vinove loze, maslina i drugih kultura kojima ovaj kraj obiluje, a blaga mediteranska klima i Bogom dana zemlja čine ih obilnima i kvalitetnima. Zračna luka u Čilipima je srce Konavala gdje je veliki broj zaposlenih kao i u cavtatskim hotelima, a ne mali broj ljudi svoje zanimanje našao je u dvadesetak kilometara udaljenom Dubrovniku. Konavle imaju dvije središnje osnovne škole u Grudi i Cavtatu, a nakon čega školovanje nastavljaju u Dubrovniku i dalje.

Konavoski Dekanat, na samom jugu Republike Hrvatske, ima osam župa: Cavtat (Sv. Nikola), Čilipi (Sv. Nikola), Gruda (Presv. Trojstvo), Pločice (Sv. Lazar, od 2000.god. Gospa Karmelska), Vitaljina (Sv. Spas), Dubravka (Sv. Nikola), Pridvorje (Sv. Srđ i Bah), Stravča Sv. Đurađ) i dva franjevačka samostana: Pridvorje (Sv. Vlaho) i Cavtat (Snježna Gospa). Dvije su najstarije župe Cavtat i Pločice pod koje sve do 16. stoljeća spadaju cijele Konavle. Od 16. do 18. stoljeća nastaje ostalih šest župa. Najmlađa je župa Čilipi.

Od prihvaćanja kršćanstva u ranome srednjem vijeku pa do danas Konavle su se nalazile pod upravom biskupija i nadbiskupija u sastavu Rimokatoličke crkve, a stanovnici, čak i u kratkim razdobljima pripadnosti Konavala srpskoj i bosanskoj državi, u apsolutnoj su većini bili rimokatolici. Dekanat ima gotovo 8000 vjernika od čega je 96% rimokatoličke vjere. Najviše vjernika broje župe Cavtat, Čilipi i Gruda, oko 5500, a ostalo su manje župe. Konavljani su vjernici koji čuvaju vjersku i kulturnu tradiciju. Domovi se blagoslivljaju, brakovi se u crkvi sklapaju, razvodi se skoro i ne događaju, djeca se rađaju, vjersku pouku pohađaju. Uskrsne, Božićne i blagdanske dužnosti se obavljaju. U dobroj mjeri je živa svijest o nedjeljnoj i blagdanskoj dužnosti. Pričesti se primaju, a bolesnici se svetim tajnama proviđaju.

Jedinstveni, prelijepi, prirodni fenomen Konavala nadaleko je poznat i tijekom povijest na bezbroj načina prikazan kroz brojne umjetničke i kulturološke izričaja. Smještene između mora i početka brdovitih masiva Konavle imaju rodno polje i brojne izvore pitke voda. Stanovnici se tradicionalno bave uzgojem vinove loze i maslina te drugih poljoprivrednih proizvoda koje ova bogata zemlja može dati. Tu su nadaleko poznati Konavoski dvori i park prirode Prevlaka, biser na Jadranu Cavtat sa svojom rivom, cvjetnjacima, hotelima, Meštrovićevim mauzolejem, Bogišićevom pinakotekom, Čilipe sa svojim nadaleko poznatim folklornim priredbama.

Zbog svojeg bogatstva i ljepota Konavle su bile uvijek na meti pljačkaša i raznoraznih barbara koji su redovito Konavle napadali sa sjevera i istoka. Gotovo uvijek pored privatnih, obiteljskim imanja na meti pljačkaša bili su crkveni objekti i vrijednosti. Spomenimo samo 1806. kad su Rusi i Crnogorci samo u tri mjeseca (samo u Čilipima) spalili svaku desetu kuću i ubili 44 mještanina. Komunizam je ubrao više žrtava, dok su četnici 1991.-1992. učinili velike pljačke, po logorima premlaćivali i ubijali zatočenike, na stotine kuća zapalili, polja su uništena, a deseci Konavljani za slobodu svoga kraja i Hrvatske dali su svoj život. Njima u čast i za trajno sjećanje na te dane u Čilipima je, neposredno uz Crkvu sv. Nikole, podignut spomenik „Konavoska mati“.

Konavljani su se i nakon toga ponovno podigli i uz Božju pomoć obnovili svoje domove i vratili se živjeti na zemlju, ili kako u Konavlima kažu Domovinu, svojih djedova. „Konavoska mati“, uništeni kipovi Svete obitelji u Čilipima u crkvi i brojne spomen ploče ostati će trajan fizički znak na proteklo vrijeme barbarske vladavine, a u dušama Konavljana sjećanje, molitva i vjera u Boga da se to više nikada neće ponoviti.

U svojoj višestoljetnoj povijesti katolici Konavala često su se susretali s brojnim iskušenjima svoje kršćanske vjere. Međutim, narod i njihova crkve zajednica sa svećenicima na čelu uspješno su se oduprli svim pritiscima i nasilju te očuvali vjersku, katoličku homogenost kraja u kojem žive.